Putopis: Zagreb – Šurkovac.
Dok je naš hodočasnički autobus skretao na malu seosku cesticu, preko nekog potoka valjda, teško da bi to bila rječica, već sasvim blizu konačnog odredišta, sela Šurkovac, nadomak Prijedora, BiH, Republika Srpska, pomislila sam, pa ovo je stvarno ‘Bogu iza nogu’.
Nisam to izrekla naglas, što bi mi rekli ostali putnici, većinom pobožne žene koje su se tog vrlo hladnog i maglovitog jutra u istom autobusu iz Zagreba uputile na misu u Šurkovac, u rimokatoličku župu Presvetoga Srca Isusova, kako joj službeni naziv kaže. Župu za koju teško da bi itko dalje od toga kraja ikad čuo da ju ne vodi fra Ivo Pavić, svećenik, franjevac koji je svoj svećenički poziv „prepustio“ vodstvu Duha Svetoga i krenuo putem Obnove u duhu unutar Katoličke crkve. A kad se tim putem krene, darovi Duha Svetoga samo se prelijevaju – događaju se ozdravljenja, obraćenja, povratak vjeri, Crkvi….. Fra Ivo kaže da je Šurkovac mjesto duhovnog preobražaja i ništa više. Naravno. A što bismo više mogli poželjeti? Duhovni je preobražaj nešto najviše što čovjek može doživjeti, ljudi svoju vjeru i obraćenje tamo svjedoče javno, a brojna tjelesna ozdravljenja koja ih prate svjedoče i pismeno, sa svom dokumentacijom.
Malo je to mjesto, razrušeno za vrijeme rata, nije se tamo imalo gdje ni misu slaviti, a sada se duhovni život razbujao toliko da se na molitvene susrete i mise subotom i nedjeljom počela slijevati rijeka ljudi sa svih strana. I crkva se podigla, za toliki je nahrupljeni narod već i premala. Ljudi su čuli da se po molitvi fra Ive događaju brojna ozdravljenja, polažu se ruke, moli se za izljev Duha Svetoga, za iscjeljenje, oslobođenje, obraćenje… Ljudi su nagrnuli, željni pomoći, utjehe, željni Isusa, živoga Boga koji ozdravlja preko svojih slugu i danas, jednako kao u vrijeme dok je hodao po Zemlji.
Išla sam tamo prvi put, ali bilo mi je jasno već dok sam pretraživala Internet s kim i kako poći, da je hodočasnička praksa u Šurkovac već uhodana. Ima već niz udruga ili agencija, točno se zna kada i kako se ide, subota, nedjelja, u zoru, komu se javiti, sve funkcionira. Ljudi iz Zagreba i iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a kasnije sam shvatila i šire, iz Slovenije, Njemačke…, organizirano ili vlastitim automobilima, putuju u to malo bosansko selo. Već je u rano jutro cijela kolona vjernika čekala ispred župnog ureda u Šurkovcu na osobni razgovor s fra Ivom. Ja nisam čekala, predugačak mi je bio red pa sam otišla u onaj drugi red, za ispovijed, a taj je bio još dulji. Bilo mi je žao što se nisam ispovjedila ranije, kod kuće, drugi put ću to svakako učiniti jer tamo nema dovoljno svećenika koji su na ispomoći, prevelika je gužva, kod nekih se ljudi i nervoza pojavila, pobojali su se da se neće stići ispovjediti prije mise, a već čekaju satima.
Puno su truda uložili u Šurkovcu da urede crkvu, sanitarni čvor, mjesta za odmor i okrjepu, sve je lijepo, ali vidi se da tu nema velike logističke potpore, da sve to drži entuzijazam fra Ive i nekolicine svećenika, uz narod koji ih zdušno podupire. Ali ništa, ama baš ništa od tih popratnih, „tehničkih“ okolnosti ne može umanjiti zanos i ljepotu slavljenja kad krene molitva i misa. Baš se tu, u toj „zabiti“, mjereno našim ljudskim mjerilima, može doživjeti ona prava silina vjere i potreba malih ljudi, svakakvih, smušenih, grešnih, bolesnih, jadnih, istih onakvih kakvi su za Isusom i apostolima hrlili dok su oni hodali Galilejom i Judejom. I tada je, isto kao i sada, bilo puno ljudi bolesnih i slabih, tjeskobnih i nesretnih, željnih Božje pomoći. Gledala sam te ljude, došli su od svuda, sa svojim bolestima, obiteljskim problemima, sa željom da se osnaže, da im Bog pomogne, da dožive Isusa bliskoga, živoga.
Naša nas je voditeljica u busu upozorila kako joj se ne sviđa da neki ljudi ostavljaju svoje torbe i jakne na klupama u crkvi i zauzimaju mjesta satima unaprijed, da to nije u redu. Ili da se naguravaju za mjesta, što stvarno nije kulturno. Nasmijala sam se na to jer sam i u tomu vidjela onoga davnog Palestinskog čovjeka, kako se gura u svom jadu i čemeru, bolesti i žalosti, naoko sebičan i egoističan žuri i gazi ne bi li uspio dotaknuti Isusove skute. Sjetite se kako se Isus morao često sklanjati od mase ljudi koja ga je pratila u stopu. Kako su ga toliko naguravali da su ga učenici morali fizički braniti od njihovih očajničkih nasrtaja. Kako se morao jednom i u lađu popeti i otisnuti od obale da im pripovijeda jer bi ga inače na obali zgnječili.
Kroz tu gomilu u Šurkovcu čula sam onaj vječni vapaj koji ponavljamo kroz čitavu povijest naše Crkve: „Isuse, smiluj nam se, Isuse, pomozi nam!“ Ta mi je slika gužve bila samo potvrda kako su silne i velike naše potrebe, a kako je poslužitelja malo. Malo je svećenika, malo je pastira, molimo za njih svaki dan, ne možemo bez njih! Kad je počela molitva i slavljenje svi su utonuli u svoje misli, tekle su suze i uzdasi. Misa je bila protekla divno, svečano, s puno pjesme i glasnog slavljenja, poslije je svatko došao na red za polaganje ruku i počivanje u Duhu, neki su ljudi svjedočili o svojim ozdravljenjima i obraćenjima. Duh Sveti mnogima je vratio vjeru, počeli su silno žudjeti za sakramentima, za misom, za svojom Crkvom. Nitko nije zanemario Euharistiju nakon što je pohodio karizmatske susrete, dapače, upravo su im oni pobudili vjeru onakvu kakvu do tada nisu iskusili.
Nigdje se na tim susretima ne može čuti nijedna kritika za svećenike ili biskupe, samo molitva za njih, molitva za sva duhovna zvanja jer velika je potreba za njima. Znam da se ne radi službeno ni o kakvoj ilegali, Karizmatska obnova unutar Katoličke crkve ima bezrezervnu potporu pape Franje, kao i njegovih prethodnika, ali kod nas to kao da je sve nešto „neslužbeno“, „poluilegalno“.
Iz Zagreba putuje pet autobusa za nekakav Šurkovac, umjesto da „taj Šurkovac dođe k nama“. Iz Dubrovnika dolazi 6 autobusa, itd… Ne mogu ulaziti duboko u tu temu, naši biskupi znaju svoje razloge. Mogu se samo kao vjernica malo požaliti i zapitati se čega se boje? Možda „čudaštva“, “sektaštva“, „otpadništva“? Molitve za oslobođenje? Znam da se neki svećenici po tom pitanju boje i vlastite sjene, ako smijem primijetiti, jer nisu odobravali čak ni duhovne obnove koje je vodio pokojni fra Zvjezdan Linić. Govorit ću samo u svoje ime i ime onih vjernika koji će i dalje hrliti na mjesta gdje se događa izljev Duha svetoga i nagađati da se možda boje glasne pjesme, slavljena, podignutih ruku, jer mi kao narod njegujemo tradicionalan, tihi način pobožnosti, nismo navikli na toliko ushićenja i slavlja. Nismo navikli čuti kako netko glasno jeca dok teče molitva. A ipak, Biblija je prepuna pjesme i slavljenja Boga. Ne vidim nikakva razloga za strah od tobožnjeg „otpadništva“, ljudi su nakon duhovnih obnova kao nikad do tad čvrsto u svojoj katoličkoj vjeri i svojoj Crkvi, mnogi su se izgubljeni vratili sakramentima i Euharistiji, nikad jače i vjernije.
Treba li se onda bojati Pedesetnice, izljeva Duha Svetoga, koji se događa po Kristovom obećanju da će nam poslati duha Branitelja? Ni tu ne vidim opravdana razloga. Pedesetnica je sami temelj naše Crkve. Da nije bilo siline izljeva Duha Svetoga nad apostole pedeset dana po Isusovu uskrsnuću, što bi bilo od apostola i od Crkve? Tko su do tada bili apostoli? Slijedili su Isusa, ali su zapravo bili jadni, uplašeni ljudi koji su se bojali Židova, krili su se iza zatvorenih vrata, zajedno molili i čekali da im Isus pošalje Duha, Duha Branitelja koji im jedino može dati snagu za svjedočenje i evangelizaciju. A onda, odjednom, ti isti, dotad bojažljivi i nesigurni, postadoše proroci, krenuše propovijedati, ozdravljati, zle duhove izgoniti. Odmah nakon izljeva Duha Svetoga, Petar je zagrmio proročkim glasom pred tri tisuće ljudi i svi su se obratili. I više se ničega i nikoga nisu bojali. Cijela je rana crkva molila i primala darove Duha Svetoga, svi su sveci po tom istom Duhu i u Isusovo ime kroz cijelu povijest Crkve, kroz stoljeća, ozdravljali ljude i činila čudesa. Zar i nama danas taj isti Duh nije potreban? Koja je naša snaga bez njega? Drhtimo na svaku napast, padamo pod svakim teretom. Po tom se Duhu događaju ozdravljenja u Isusovo ime i svaka druga čudesa. To se događa danas. Naša je Crkva mjesto čudesa od samog svog početka do danas. Naša je Crkva po svojoj prirodi crkva čudesa. Zašto se onda bojimo čudesa u Crkvi kad nam u isto vrijeme narod otimaju čudaci,“ proročice“, „vidovnjaci“, lažni iscjelitelji koji svoje varke predstavljaju kao čudesa?
Prepuni su TV ekrani majstora tarota, horoskopa, proricatelja sudbine, svih mogućih „liječnika i čudotvoraca“. Reklamiraju se tečajevi svega i svačega, naši mladi po internetu čitaju stranice brojnih „prosvjetitelja“, „duhovnih učitelja“, primjenjuju ezoterijske i spiritističke metode navodnog prosvjetljenja i „uzdizanja na viša stanja svijesti“. A mi se bojimo snage Duha Svetoga unutar vlastite crkve? Bojimo se čuda ozdravljenja u Isusovo ime, dok oni drugi sasvim nesmetano rade, samo u ime sasvim suprotne duhovne sile. Žao mi je bilo gledati tu masu naroda koja mora dolaziti u Šurkovac, a silno su željni da više toga nađu u Hrvatskoj. Kako to da mi na molitvu za zdravlje i iscjeljenje moramo dolaziti u neko malo bosansko selo, nema tu logike, pomislih. A onda mi sinu da Božja logika nema nikakve veze s mojom, ljudskom logikom. Naš Bog ne bira velika mjesta ni „velike“ ljude. Nije se rodio u bogatoj kući u Jeruzalemu nego kao puki siromah u štalici pored Betlehema. Nisu mu roditelji bili velikaši nego sirotinja. Ni ukazanja Blažene Djevice Marije nisu se dogodila u katedrali Notre Dame, da im svjedoči cijeli veliki Pariz, ni na Trgu Svetog Petra u Rimu, da zabljesne u svim medijima. Isusova i naša Majka dolazi u najjadnija seoca, k pastirima u Fatimu, u Lurd, tamo gdje će svi sumnjati u izjave djece, proglasiti ih lažljivcima. Dolazi u Međugorje, mjesto za koje ranije isto nitko nije čuo… Bog voli malene ljude i malena mjesta. Kako sam samo krivo zaključila da je Šurkovac „Bogu iza nogu“! O, ne, tamo smo blizu Bogu. Nema tog čovjeka ni mjesta koje je Bogu iza nogu, svi smo mi, a najviše oni najmanji, svugdje i vazda pred njegovim očima.
Autor: Valerija Poljak /Petak, 06. Veljača 2015.
Izvor: http://www.dnevno.hr/vjera
